Emocionalna zrelost se ogleda kroz naš odnos prema sebi, drugim ljudima i životu uopšte. Zrelost je pojam koji često povezujemo sa hronološkim dobom: smatra se da što je čovjek stariji, nužno postaje i zreliji. Međutim, kako ističe psihološkinja i psihoterapeutnkinja Bojana Miletić, kada je u pitanju naš emocionalni život, često nije tako.

U daljem teksu možete pročitati njeno stručno mišljenje na gore spomenutu temu.

Bojana Miletić Foto: Privatna arhiva

Svi mi na određeni način živimo, imamo različite, manje ili više zadovoljavajuće odnose sa drugima, imamo određeni odnos prema sebi i čini nam se da upravljamo svojim životima. Kada nam se desi da imamo veći broj negativnih iskustava u partnerskim odnosima, mislimo da je to slučajnost ili jadikujemo u uvjerenju da jednostavno privlačimo “pogrešne”. Realističniji pristup bio bi da pogledamo duboko u sebe i zapitamo se šta je to u nama što nas uvijek vodi ka istim problemima, šta su naše skrivene želje, da li smo se nekada ranije osjećali slično.

Kada to učinimo vjerovatno ćemo uvidjeti da uporno pokušavamo da promijenimo prošlost: da nas konačno prihvati neko ko je emocionalno nedostupan, da konačno promijenimo nekoga ko je prema nama grub, da se konačno zaštitimo od emocionalnog bola koji su nam nanosili drugi i to tako što se zatvaramo za kontakte. Ljudi često žive u nerazriješenoj i potisnutoj situaciji djetinjstva, ne znajući da se plaše i samim tim zaobilaze opasnosti koje su nekada bile realne, ali odavno to više nisu.

Kada to uvidimo potrebno je da dopustimo sebi da odtugujemo i prebolimo, da krenemo dalje u neka drugačija iskustva. Zaglavljenost u prošlosti nam ne ostavlja prostor za razvoj. Vodi nas stalnom ponavljanju disfunkcionalnih obrazaca, i kako bi rekao Irvin Jalom, poznati psihijar i psihoterapeut – “Prije ili kasnije moraš odustati od nade u bolju prošlost”. To je nužno da bismo postali zreliji i funkcionalniji.

Tokom odrastanja, niko nas ne uči o tome kakve su naše emocije i šta da radimo sa njima kada nas preplave. Obično pronalazimo vlastite djetinje načine da zaštitimo sebe i to nam zaista pruži utjehu. Problem nastaje što i u odraslom dobu nastavimo da se štitimo na isti način kako smo to činili u djetinjstvu. To nam ne ostavlja prostor za zdrave emocionalne veze sa drugima, ali ni za odgovarajući njegujući i realističan odnos prema sebi.

Takođe, ne samo da nas nisu učili da prepoznamo emocije, već su nam neke od njih bile zabranjene ili označene kao nepoželjne. Pošto zavisimo od odraslih, jedini način da sebi obezbijedimo ljubav je da se povinujemo želji odraslih i najprije da sakrijemo, a zatim i da zaista prestanemo da dolazimo u kontakt sa tim emocijama. To nas vodi u osiromašenje naše ličnosti i počinjemo sve manje da želimo da imamo kontakt sa drugima. Kontakt koji nema razmjenu emocija je hladan, dosadan, neispunjavajući i ostavlja za sobom prazninu, kao hrana koja nije začinjena.

Emocionalno zrela osoba prihvata sebe i sopstvene emocije, dok istovremeno ima razvijenu empatiju prema drugima, usmjerena je na sopstveni ali i razvoj osoba sa kojima ima blizak odnos. Ne zavisi od spoljašnjih okolnosti, u stanju je se investira u nekoga ili nešto i to ne zavisi nužno od zadovoljenja njenih potreba ili nagrade. U stanju je da voli, a da istovremeno zadrži sopstvene granice. Zrela osoba ima realističan pogled na sebe, druge ljude i svijet, ne vidi stvari “crno-bijelo”, već prihvata da stvarnost ima mnogo različitih nijansi.

Jooble oglasi za posao
Podijeli

O Autoru

Novinarka, kolumnistkinja, portparolka udruženja preduzetnica Crne Gore i urednica portala Preduzetnica.me, rođena Podgoričanka, bira teme i piše članke koji nas podsjećaju da su "istinske vrijednosti isključivo one koje odgovorno i marljivo gajimo u sebi“ i da je kontinuirani rad "najveća životna investicija“. Vječita zaljubljenica u prirodu, pisanu, a i datu riječ.

Ostavite Komentar

*pročitajte pravila komentarisanja